Aktivnosti

Povodom Međunarodnog dana starijih osoba kojeg obeležavamo prvog oktobra Margareta Bašargin objavila je tekst na sajtu Magločistač koji ovde prenosimo.

Ispovest unuke o mučnom iskustvu njene bake koja živi u subotičkom domu za stare: Usamljenost, karantin i ograničena komunikacija

Ispovest unuke o mučnom iskustvu njene bake koja živi u subotičkom domu za stare: Usamljenost, karantin i ograničena komunikacija

Izvor: Pixabay.com

30.09.2021

Kategorija: Društvo , Subotica

Povodom Međunarodnog dana starijih osoba koji se obeležava svake godine 1. oktobra, osećamo se prozvane da ukažemo na položaj starijih osoba, naročito starijih žena u našem društvu.

Još uvek živimo pod vanrednim okolnostima izazvanim epidemijom korona virusa i pozdravljamo što se u javnosti ovih dana otvoreno govori o narastajućem ejdžizmu na globalnom nivou kao njihovim posledicom.

Međutim, jasno je da se nimalo pažnje ne poklanja mučnom iskustvu starijih osoba koje žive u domovima za stare.

Zato ovde prenosimo kako je izgledala svakodnevica tokom vanrednog stanja u jednom domu kod nas i kakvo je iskustvo bilo jedne bake i unuke.


Sve se promenilo u martu 2020. godine, kada je Vlada Republike Srbije uvela vanredno stanje. Jedna od mera je bila i da se „korisnici i korisnice” domova „izoluju” i tako zaštite od potencijalnog zaražavanja virusom korona. Na sreću nas ’slobodnih’, vanredno stanje je ukinuto u maju 2020, a time i sve zabrane kretanja. Za moju baku to nije važilo… Dom je i dalje bio zatvoren za posete. Uspela sam u junu da joj doturim sliku mog sina, njenog praunuka, onako nameštenu u povodu završavanja osnovne muzičke škole. Plakala mi je u telefonskom razgovoru.

Zamolila me je da joj u biblioteci iznajmim Radecki marš Jozefa Rota. Pomagala mi je često tokom studiranja tako što je umesto mene čitala pojedine nemačke književnike u prevodu na srpski, jer sam žurila da postignem sve na vreme, a posle mi prepričavala i odgovarala na pitanja koja sam joj postavljala u vezi sa analizom dela. Tada joj se ova knjiga mnogo dopala. Sva srećna pa sam došla opet na ulaz u dom da predam knjigu umotanu u celofan. Tamo mi je ta osoba zadužena za „pakete” saopštila da to ne može da se primi, jer se teško dezinfikuje

Zvala sam je telefonom u avgustu 2020. godine da popunjava onlajn upitnik o diskriminaciji i potencijalima starijih žena. Opet je plakala.

Baka ume da koristi internet, ali u domu imaju samo nekoliko računara u zajedničkoj prostoriji koje svi koriste – potrebno je upisati se u tabelu satnice za upotrebu računara. Često se dešavalo da se neko odjavi sa njenog naloga, a ona ne ume sama da se prijavi, pa mora da traži pomoć, pa da čeka na nju, pa da moli nekoga… i onda je od svega odustala. Negde na jesen me je, sva srećna, nazvala da mi saopšti kako sada mogu dva puta nedeljno po pola sata da se šetaju po dvorištu doma. Jeste da još uvek traju radovi na rekonstrukciji fasade i unutrašnjosti gornjih spratova zgrade doma, pa bruji, ali eto.

Prošlo je leto, jesen, zima, pa ponovo proleće, a ona i dalje nije mogla da ide u šetnju u park ili na plivanje… Postojala je, doduše, mogućnost da neko ode nekuda, ali je to značilo kad se vrati u dom, da mora da skine svu odeću sa sebe, da se dezinfikuje, okupa i onda dve nedelje karantina. Baka to nije htela.

U januaru 2021. godine svečano je najavljena vakcinacija starijih osoba iz „domskog smeštaja”. Prva se vakcinisala u Subotici, ubrzo i revakcinisala. Onda sam primila poziv iz doma – glavna sestra mi je 22. februara ove godine rekla da je baki pozlilo (više od četrdeset godina boluje od angine pektoris), da su je odveli kod interniste na pregled, promenili joj lekove i sad je u karantinu dve nedelje, u sobi za izolaciju u domu. U toj sobi gde su je izolovali, bila je sama, bez telefona. Zvala sam razne sestre i molila da odu do nje u sobu i daju joj telefon da se čujemo. Tako sam zivkala svako pre podne… Nekad su bile na sastanku, nekad bez zaštitnog odela, pa sam morala opet i tako… Za četrnaest dana trebalo je da ide na kontrolu, pa posle toga opet nov karantin od dve nedelje. To je ukupno mesec dana potpune usamljenosti, bez mogućnosti da je vidim i posetim. Ograničenu komunikaciju da ne pominjem.

Onda me je baka pozvala (pobegla je da se javi), uveravala me da je dobro, ali je rekla: „Ovo je gore nego u Aušvicu!”.

Konačno se vratila u svoju sobu, razgovarale smo i planirale, i onda je opet 8. aprila išla na kontrolu. Ovaj put je karantin trajao deset dana.

Da li smo zaboravile na starije?


Autorka teksta je Margareta Bašaragin, borkinja za prava žena i predstavnica Udruženja „Ženske studije i istraživanja“, Novi Sad, podružnica Subotica

(https://www.maglocistac.rs/drustvo/ispovest-unuke-o-mucnom-iskustvu-njene-bake-koja-zivi-u-subotickom-domu-za-stare-usamljenost-karantin-i-ogranicena-komunikacija)

Podružnica ŽSI u Subotici trenutno realizuje projekat „Antifašistkinje Subotice: skojevke, partizanke AFŽovke koji finansira Rekonstrukcija ženski fond, Beograd (maj 2021 – dec. 2021). Cilj projekta je doprinos kolektivnom znanju i sećanju na doprinose žena tokom istorije u borbi protiv fašizma i očuvanju mira, kroz istraživanje i beleženje životnih priča znamenitih antifašistkinja Subotice (skojevki, partizanki i AFŽovki).
Tokom istraživanja arhivske građe i literature ispostavilo se da se ovoga septembra 2021. godine navršava tačno osamdeset godina od kada je Žuta kuća "aktivirana". U avgustu 1941. je fašistička okupatorska vlast u Subotici započela masovna hapšenja komunista i komunistkinja, skojevki i skojevaca. Veliki broj njih zatvoren je upravo u Žutoj kući – zloglasnom mučilištvu. Među njima bilo je i stotinak žena.
Tim povodom je Margareta Bašaragin, poverenica ŽSI u Subotici, 23. septembra 2021. položila venac na spomen ploču žrtvama.
Poručila je da fašistički teror svake vrste nikada ne treba da zaboravimo i naša je dužnost da stalno podsećamo na ove nemile događaje koji su se desili. 
Skojevke, partizanke i AFŽ-ovke Subotice pred sobom su imale ideju zajedništva i ljubavi prema bližnjem. Uz to su bile iznad nacionalnih, kulturnih, jezičkih i verskih razlika. To su opšteljudske i bezvremenske vrednosti kojima težimo.

  

 
 
  
 
  
Fotografije: Goran Todorov (izvor: subotica.com)

U povodu obeležavanja Nove godine u Jevrejskoj opštini u Novom Sadu je u ponedeljak 6. septembra 2021. u 18 sati održana promocija knjige Sonja Licht: životna priča, dr Margarete Bašaragin, u izdanju Futura publikacije i ŽSI.

U događaju su učestvovale:  Margareta Bašaragin (priređivačica),  Svenka Savić (recenzentkinja) i Isidora Dekić (kazuje delove iz knjige). Tokom diskusije su o Sonji Licht govorili poznanici iz detinjstva u Subotici i saradnice i prijatelji tokom njenog profesionalnog rada i života.

O prazniku Nove godine u jevrejskom kalendaru govorio je predsednik Verske sekcije JO Igor Kronaveter pa je u zajedničkom obeležavanju ovog jevrejskog praznika priređeno druženje (uz vino, jabuke i med).

Na promociji su prisutni dobili primerke knjige.

Foto Branko Lučić.

   

   

   

ŽSI su 19. avgusta 2021.g. u Sarajevu, BiH  učestvovale na radionici projekta „Moja priča je važna“ koji sprovodi Austrijski kulturni forum, Sarajevo u saradnji sa TPO Fondacijom iz Sarajeva BiH, Gete institutom u BiH i Francuskim institutom za kulturu BiH.
Na projektu sarađuju lokalne partnerske organizacije:  ŽSINovi Sad, Srbija; Centar za interkulturni dijalog (CID), Kumanovo, Severna Makedonija;  Fondacija za socijalne inovacije, Podgorica, Crna Gora; TPO Fondacija iz Sarajeva, BiH.

Cilj projekta je da se čuje glas diskriminisanih mladih osoba i skrene pažnja na razne vidove diskriminacije s kojom su svakodnevno suočene u društvu.
Radionici su ispred ŽSI prisustvovali/e: M. Bašaragin kao koordinatorka i nastavnica, Isidora Dekić u ulozi spisateljice F. Kladničanin iz AI "Forum 10" iz Novog Pazara.
Tom prilikom su učesnice iz Srbije posetili Jevrejsku opštinu u Sarajevu i poklonili svoja izdanja,  primio ih je bibliotekar JO i urednik „Jevrejskog glasa“  Pavle Kaunitz.