Aktivnosti
- Detalji
ŽSI su 19. avgusta 2021.g. u Sarajevu, BiH učestvovale na radionici projekta „Moja priča je važna“ koji sprovodi Austrijski kulturni forum, Sarajevo u saradnji sa TPO Fondacijom iz Sarajeva BiH, Gete institutom u BiH i Francuskim institutom za kulturu BiH.
Na projektu sarađuju lokalne partnerske organizacije: ŽSI, Novi Sad, Srbija; Centar za interkulturni dijalog (CID), Kumanovo, Severna Makedonija; Fondacija za socijalne inovacije, Podgorica, Crna Gora; TPO Fondacija iz Sarajeva, BiH.
Cilj projekta je da se čuje glas diskriminisanih mladih osoba i skrene pažnja na razne vidove diskriminacije s kojom su svakodnevno suočene u društvu.
Radionici su ispred ŽSI prisustvovali/e: M. Bašaragin kao koordinatorka i nastavnica, Isidora Dekić u ulozi spisateljice i F. Kladničanin iz AI "Forum 10" iz Novog Pazara.
Tom prilikom su učesnice iz Srbije posetili Jevrejsku opštinu u Sarajevu i poklonili svoja izdanja, primio ih je bibliotekar JO i urednik „Jevrejskog glasa“ Pavle Kaunitz.
- Detalji


Promovisane su knjige dr Margarete Bašaragin:
- Detalji
Svenka Savić: Profesorki Slobodanki Markov u čast
Slobodanka Markov (1945-2021) obrazovala je i motivisala mnoge mlade ljude
Slobodanka Markov (Gola Glava, Srbija, 1945) je, pored svoje uspešne akademske karijere na Univerzitetu u Novom Sadu, nalazila vremena za aktivizam u alternativnom interdisciplinarnom programu u Udruženju „Ženske studije i istraživanja”. Brojnim aktivnostima u Udruženju afirmisala je svoje znanje iz predmeta koji predaje (Sociologija), obogaćeno znanjima iz ženskih i rodnih studija.
Neobičan je razvojni put Slobodanke Markov. Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u Valjevu, studirala je na Katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Diplomirala je 1969, magistrirala 1977, a diplomu doktora nauka stekla je 1990. godine na Fakultetu političkih nauka, odbranivši doktorsku tezu pod naslovom „Kvalifikaciona struktura aktivnog stanovništva i društvena pokretljivost u Jugoslaviji“.
Prvo radno iskustvo stiče u Valjevskoj gimnaziji gde predaje sociologiju srednjoškolcima, a nakon dve godine bogatog pedagoškog iskustva, prelazi u Novi Sad, u Stručnu službu Pokrajinske konferencije Socijalističkog saveza (1974). Na tom radnom mestu radi sve do prelaska u akademsku zajednicu − na Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Novom Sadu (predaje Sociologiju i Sociologiju obrazovanja). Nakon nekoliko decenija uspešnog pedagoškog i istraživačkog rada, odlazi u penziju u zvanju redovne profesorke 2012. godine.
Iako je volela pedagoški rad s mladima, njen osnovni dar je bio i jeste istraživanje. Odlučivala se za istraživanje aktuelnih tema u društvu i, ono što je važno za njen istraživački rad, uvek je birala da radi u istraživačkom timu sa mladima. Obrazovala je i motivisala mnoge mlade ljude da se priključe istraživanju „njenih” tema iz obrazovanja, pitanja roda, socijalne kulture i dr. Bila je prva koja je skrenula pažnju na važnost sistematskog istraživanja staračke populacije i roda u našem društvu.
Kao dugogodišnja članica Saveta Udruženja „Ženske studije i istraživanja” (od 1997) i jedna od osnivačica (2003) i koordinatorki (2008−2010) Asocijacije centara za interdisciplinarne i multidisciplinarne studije i istraživanja (ACIMSI), Centra za rodne studije Univerziteta u Novom Sadu imala je priliku da svoje znanje prenese polaznicima tokom nastavnog procesa − predavanja obaveznih predmeta: Metodologija rodnih istraživanja (kasnije Istraživačke metode u studijama roda) i Uvod u studije roda, zatim izbornih predmeta: Politika i žene, Ekonomska uloga žene u modernom društvu i Rodne odrednice starenja: uvod u ejdžizam.
Za podsticanje ravnopravnosti polova dobila je Priznanje Sekretarijata za privredu, zapošljavanje i ravnopravnost polova Autonomne Pokrajine Vojvodine (2009). Iskustvo u nastavi i istraživanju dragoceno je i neotuđivo blago Slobodanke Markov. Na pitanje − Šta Vam znači Priznanje?, Slobodanka Markov objašnjava:
Najpre da kažem da sam se istinski obradovala ovoj nagradi, jer je to jedina nagrada za doprinos žena i muškaraca razvijanju rodne ravnopravnosti u nas, koju dodeljuje državni organ. Nagradu doživljavam kao priznanje mom pedagoškom radu sa studentkinjama u Centru za rodne studije, ali i istraživanju raznih dimenzija društvene (ne)ravnopravnosti žena i društvenog položaja žena iz raznih društvenih grupa i sredina. Modernim sociološkim rečnikom rečeno, i moja uloga i uloga mojih koleginica sa Univerziteta, bila je podrivajuća u odnosu na uvrežena shvatanja, ili kako bi profesorka Svenka Savić rekla, dekonstrukcija rodnih stereotipa. Ali, i konstrukcija, rad na razvijanju novih rodnih odnosa. Put da se pokaže kakvi su stvarni muško–ženski odnosi nije bio lak, i sigurno ima još dosta na tom putu da se uradi. Kao što sam već naznačila, i u izgradnje veće rodne ravnopravnosti ima još uvek puno prepreka i izazova.
Iako se ova nagrada dodeljuje za lični angažman, shvatam je i kao priznanje širem feminističkom krugu žena u Novom Sadu, kome i sama pripadam, koje su svojim akademskim postignućima, profesionalnim znanjima i aktivizmom učinile da Novi Sad i Vojvodina imaju jednu od vodećih uloga u oblastima organizovanja, osnaživanja i edukacije žena iz oblasti rodne ravnopravnosti.
Na kraju, smatram važnim da podsetim da ženski rad nije u dugom istorijskom periodu bio predmet društvenog vrednovanja, nije ulazio u krug poslova koji su smatrani značajnim za zajednicu i kao takvi su ostajali u zatvorenom krugu porodice i domaćinstva. Pripadam generacijama žena koje su imale sreću da budu učesnice u procesima masovnog školovanja i zapošljavanja žena, i po toj osnovi i nagrađivanja našeg rada. Zato ovu nagradu doživljavam i kao deo ostvarenja mojih mladalačkih ideala, među kojima, pored ideala socijalne pravde, rodna ravnopravnost zauzima najviše mesto.
(Iz intervjua objavljenog u knjizi S. Savić i dr. (2008), Profesorke univerziteta u Novom Sadu: životne priče, 315).
Slobodanka Markov je prva, kao novinu, u program alternativan akademskom − ženskim studijama − uvela pitanja roda i starenja/starosti. Mogli bismo taj njen doprinos podeliti u četiri osnovne faze: 1. faza kada je sakupljala svoje znanje i određivala se teorijski, odabravši pristup iz učenja Simon de Bovoar; 2. faza kada je to svoje znanje primenila u jednom istraživanju u Srbiji (2006); 3. faza kada je uvela u akademski master program na ACIMSI Centru za rodne studije izborni kurs Rodne odrednice starenja: uvod u ejdžizam i 4. faza kada su studentkinje stekle diplomu upravo iz teme o starenju (Tatjana Radojević) na ACIMSI Centru. Na osnovu njenog iskustva i njenog upitnika nastavile smo ovo istraživanje o kojem u knjizi saopštavamo. Ono što još ostaje da se uradi jeste udžbenik za izborni kurs o ejdižmu koji je koncipirala profesorka S. Markov.
Autonomija, https://www.autonomija.info/svenka-savic-profesorki-slobodanki-markov-u-cast.html
- Detalji
Ove godine krajem leta navršava se tačno osamdeset godina od kada je fašistička okupatorska vlast u Subotici 1941. godine započela masovna hapšenja komunista i komunistkinja, skojevki i skojevaca.
Veliki broj njih zatvoren je u Žutoj kući - zloglasnom mučilištvu. Među njima bilo je i stotinak žena čija je imena zabeležila Magda Simin i koja ovde prilažemo.
Agenti, specijalno školovani u posebnim gestapovskim školama batinali su žene i muškarce kundacima, cokulama, stezali lobanje kaiševima, polugama, stavljali pendreke u vaginalne otvore žena, stezali mošnice muškarcima. Zatvorenice i zatvorenici su svakoga dana od četiri sata ujutru do deset sati naveče bili/e prinuđeni/e da sede licem okrenutim prema zidu, nepomično i bez glasa, a između njih i iza njihovih leđa nalazili su se naoružani žandari. Nije bilo dozvoljeno da se pomere ili da progovore...
Preki sud je novembra 1941. .g osudio komunistkinje i antifašistkinje Lolu Lauru Vol i Magdu Rac na smrt. Lola (27 godina) je obešena 18. novembra zajedno sa grupom drugova. Magda Rac je pomilovana i dobila je 10 godina robije. Ostale drugarice su prebačene iz Žute kuće u Sudski zatvor u Subotici. Marta 1942. g. sudilo im se pred Vojnim sudom – njih 30 osuđeno je na robiju od 6 meseci do 15 godina. Poslate su u logore i zatvore: Marijanostru, Komarom, koncentracioni logor u Bačkoj Topoli, sabirne centre u Budimpešti, zatvor u Segedinu, Bergen-Belsen, Ravensbruk, Dahau, Armija – istražni zatvor u Novom Sadu...
Sve koje su imale kraće vremenske kazne su se tokom Drugog svetskog rata uključile u ilegalni pokret.
Pozivam Vam da zajednički obeležimo ovu tužnu godišnjicu i ne dopustimo da se stradanja naših saborkinja antifašistkinja i saboraca antifašista zaborave!
Grob Lole Vol na Jevrejskom goblju u Subotici
(izvor: http://groblje.josu.rs/sektor-5-red-32-grobno-mesto-3/)
SPISAK ŽENA ZATVORENIH U ŽUTOJ KUĆI U SUBOTICI 1941. GODINE
(Simin 1984: 482-483)[1]
- Albert Terika
- Antunović-Silađi Lozika
- Bakoš Piroška
- Balažević-Barta Viktorija
- Balažević Ruža
- Balunović-Poljakovića Jaga
- Bartuš-Saboljević Tereza
- Baš-Radulović Kata
- Blau Ilona
- Blau Šandora supruga
- Boravić Eržebet
- Bošan-Simin Magda
- Bošković-Peić Tereza
- Buljovčić Anica
- Buljovčić Kata
- Čakić Krista-Pančić
- Čebi Gizela
- Čak Marija
- Čilag Nora
- Dalmaški Marija
- Dudašev Ruža
- Đeri Juca
- Đeri Ferenca (?)
- Džavić Krista
- Engler-Majer Albina
- Evetović Anka
- Fišer Piroška
- Fišer Ljubica
- Francetić-Blau dr Ruža
- Gadžur Marija
- Gadžur Katica
- Glavački-Perl Zita
- Hojman dr Jolan
- Hajzler-Špicer Edit
- Hedrih-Bear Kata
- Hegediš Tereza
- Ivković I. Cecilija
- Ivković I. Giza
- Jakšić Anastazija
- Jakšić Jana
- Jarić Ljubica
- Jovelić Jagoda
- Jovelić Ksenija
- Juhas-Terek Piroška
- Klauber-Gros Ruža
- Knežević Milena
- Knjur Eta
- Kolar-Rudič Jelena
- Kopunović-Sič Krista
- Kovač Šehter Ruža
- Kovačević Sofija
- Krmpotić-Bek Lili
- Lendvai Draginja
- Lendvai Klara
- Levai-Sekelj Ica
- Malušev-Marton Boriška
- Marki Ežebet
- Merković Jelena
- Merković-Šafer Marica
- Milovanović Jelena
- Molnar-Sep Marija
- Musin-Fišer Giza
- Nastić Milojka
- Nemet-Jenei Gizela
- Nemet-Sabo Jolanka
- Pele-Kovač Tereza
- Prčić-Vojnić Gizela
- Presburger Kata
- Počuča Darinka
- Rac Komar Magda
- Ristić Dalmački Marija
- Rudić Seneš Magda
- Rudinski Ruža
- Rudić Stana
- Sabo Rozalija
- Sabo Šoti Agneš
- Sarić Irena
- Saulić Klara
- Sep Kalmar Marija
- Singer Irma
- Šićarević Emilija
- Šilić Rakecki Eržebet
- Šinković Eržebet
- Štern Ferenca
- Takač Marija
- Tašović Ivanka
- Tikvicki Rakoši Galja
- Tikvicki Terezija
- Varga Gizela
- Vajs Olga
- Vekonj Šimoković Margita
- Vojnić-Hajduk Milodanović Ruža
- Vojnić-Purčar Ana
- Vol Lola
- Vuković Lujza
- Stilinović Marija
[1] Simin, Magda (1984). „Žene Subotice u 1941. godini“, u: Kecić, Danilo (ur.) (1984). Žene Vojvodine u ratu i revoluciji: 1941-1945: (radovi sa savetovanja održanog 27.i 28 marta 1984. u Novom Sadu. Novi Sad/Bečej: Institut za istoriju/Proleter, 468- 483.
Ženske studije i istraživanja Novi Sad, podružnica u Subotice realizuje projekat „Antifašistkinje subotice: skojevke, partizanke AFŽovke koji finansira Rekonstrukcija ženski fond, Beograd (maj 2021 – dec. 2021).
Cilj projekta je doprinos kolektivnom znanju i sećanju na doprinose žena tokom istorije u borbi protiv fašizma i očuvanju mira, kroz istraživanje i beleženje životnih priča znamenitih antifašistkinja Subotice (skojevki, partizanki i AFŽovki).